FRUŠKOGORSKI SLAVUJ, najtragičniji pesnik Srbije: Kritika mu je slomila srce, a bolest uzela i ljubav i život

Ovo je priča o jednom od najnežnijih pesnika srpske književnosti… Zvao se Jovan Grčki, ali je svetu ostao poznatiji kao “fruškogorski slavuj” ili - Jovan Grčić Milenko.


Zamislite Srem sredinom 19. veka. Dunav mirno teče. Vinogradi se sa plodnih fruškogorskih obronaka spušuju ka reci. U vazduhu se oseća blagi miris močvarne trske, zrelog grožđa i dubokih, gustih šuma u kojima, baš kao i milionima godina pre, izvire prirodna, izvorska Jazak voda.

U jednom malom, zelenom raju Fruške gore, krajem 1846. rođen je jedan od najnežnijih pesnika srpske književnosti – Jovan Grčki, svetu poznatiji kao Jovan Grčić Milenko.

Kada se pomene njegovo ime, većina odmah pomisli na nadimak koji mu je nadenuo narod prozvavši ga još za života – fruškogorski slavuj. Ali, iza tog milozvučnog imena krio se težak život ispunjen zanosima i razočaranjima, stalnom borbom i neizmernom tugom, ali i ljubavlju prema jednom posebnom, za njega gotovo mističnom utočištu – Fruškoj gori.

Od doktora do sremskog pesnika

Jovan Grčić Milenko rođen je krajem 1846. godine u Čereviću, malom mestu na padinama Fruške gore, nedaleko od manastira Beočin.

Njegov otac Teodor bio je ugledan trgovac, poreklom Grk, pa je prezime porodice zapravo bilo – Grčki, ali je Jovan još u mladosti rešio da ga „posrbi“ i promenio ga je u Grčić.

Otac mu je rano preminuo, pa je brigu o porodici preuzela majka Ana i pesnik to nikada nije zaboravio. Njenu požrtvovanost zabeležio je u svojim pesmama i pričama, a mnogi istoričari kasnije su zapisali da se u našoj književnosti teško može naći primer toliko odane i duboke ljubavi prema majci kakvu je imao Jovan.

Školovanje ga je vodilo od Petrovaradina i Novog Sada, preko Segedina i Požuna, pa sve do carskog Beča gde je studirao medicinu u želji da postane doktor.

Ljubav zauvek ovekovečena kroz ime

Jovan je pisao još od najranije mladosti. Njegovi prvi stihovi nastali su još dok je bio gimnazijalac, a stvaralački zanos hranila je Fruška gora – njene šume i lugovi, potoci i izvori, manastiri i ljudi sa kojima se uvek najlepše osećao.

Iz Čerevića je bila i Milena Stefanović, Jovanova nikad prežaljena draga.

Znali su se još od detinjstva. Umrla je iznenada, kada joj je bilo samo 16 godina, a mladi pesnik, slomljen bolom i skršen od tuge, odlučio je da je nikada ne zaboravi. Njeno ime urezao je u sopstveni identitet i od tada počeo da se potpisuje kao – Jovan Grčić Milenko.

Sve njegove buduće ljubavne pesme postale su spomenik voljenoj i njihovoj rano ugašenoj sreći.

Pesnik tanane duše

Kao da je slutio da neće imati previše vremena, Jovan je mnogo pisao – lirske pesme, elegije, ali i romantične spevove i prozna dela. Slavio je ljubav, rodoljublje, narod iz kog je potekao, rodni Srem, ali i lepotu Fruške gore kojoj se uvek vraćao.

Ni pre ni posle, nije postojao pisac koji je toliko voleo ovu planinu, a to se vidi već i u naslovima dela – „Na grobu Branka Radičevića“, „Letnja noć u Fruškoj gori“, „Ljubičice (U Fruškoj gori, u raju mome…)“, „Sremska ruža“…

Pesme i priče Jovana Grčića izlazile su u tadašnjim uglednim književnim časopisima privlačeći pažnju čitalaca i kritičara svojom iskrenošću i neposrednošću. Svoju prvu i jedinu zbirku poezije, jednostavnog naziva „Pesme“, objavio je u Beču 1869. godine. Iako je današnji istoričari književnosti hvale, tadašnja kritika bila je neumoljiva i gruba, a mladi pesnik je posle nje ostao slomljenog srca.

I dalje je pisao, i to mnogo i uporno, ali više nije objavljivao. Ono malo što je od toga danas sačuvano svedoči o talentu koji je mogao dati još mnogo toga da sudbina nije drugačije htela. Jer, baš negde u to vreme svoje najstrašnije lice pokazala je i bolest koja se Jovanu dugo prikradala – tuberkuloza.

Fruška gora – za kraj

Foto: Istorijski zabavnik

Bolest je napredovala i kašljem iscrpljeni pesnik shvatio je da bečke magle nisu za njega. Godine 1873. napustio je studije i vratio se u voljeni Srem. I ponovo je pisao! Odvažio se čak i da nešto od toga objavi – njegov ciklus pesama „Mozaik“ izašao je 1875. u listu „Srbadija“, a oni koji su poznavali Jovana ponadali su se da je to početak jednog novog, boljeg i srećnijeg života.

Nažalost, nije bilo tako! Jovan više nije imao vremena.

Prepoznavši teško stanje mladog pesnika, iguman manastira Beočin, ponudio mu je gostoprimstvo i mir manastirskih zidina. U šumovitoj tišini Beočina, okružen mirisom četinara i zvucima duhovnosti, Jovan je proveo svoje poslednje mesece. Duša mu je već bila na granici svetova, ali je pero i dalje tinjalo. Kažu da je stihove beležio i dok je ležao u postelji, previše slab da bi ustao.

Foto: Istorijski zabavnik

Na kraju, bolest je pobedila. Jovan Grčić Milenko preminuo je 29. maja 1875. Nije stigao da proslavi ni 29 rođendan. Sahranjen je u porti beočinskog manastira, okružen fruškogorskim krošnjama koje su mu do kraja bile i inspiracija i uteha. Ispratilo ga je mnogo sveta, a kovčeg su nosili njegovi prijatelji i kolege lekari. Među njima i jedan pesnik – Jovan Jovanović Zmaj.

Upravo on je zapisao stihove koji su i danas vidljivi na Jovanovom grobu: „Evo ti gore evo, o kojoj si toliko pev’o. Sad ti slavuj poje, umilne pesme tvoje. Gora ti čuva telo, a spomen srpstvo celo“.

* Ceo serijal o Bistrim umovima Fruške gore možete ČITATI OVDE!

PROČITAJTE JOŠ:

TAJNA SRPSKE SVETE GORE: EVO ZAŠTO JE BAŠ NA FRUŠKOJ GORI PODIGNUT TOLIKI BROJ MANASTIRA

SRBIJA IMA MALI VERSAJSKI PARK! STAR JE PUNIH 100 GODINA, ISTI KAO U FRANCUSKOJ, A NIKO NI NE SLUTI GDE SE NALAZI

DA LI ZNATE KOJI JE NAJSTARIJI NACIONALNI PARK U NAŠOJ ZEMLJI? NEVEROVATNA PRIČA O PRVOJ PLANINSKOJ LEPOTICI SRBIJE